Tri serije za toplo korona-ljeto

U mnoštvu sve ambicioznijih i skuplje produciranih serija kojima smo na tjednoj bazi zasipani sa sve brojnijih TV-kanala i platformi već se teško i snaći, a pogotovo sve vrijedno i pogledati, pa se neizbježno nameće potreba selektiranja dramskih serija koje svakako zavređuju preporuku. Ambicioznošću, inteligentnim pristupom, zaokruženošću i temeljitošću u što autentičnijoj izvedbi svakog detalja ove se sezone tako izdvojila šestodijelna HBO-ova dramska serija Istina o mom bratu, temeljena na kod nas neobjavljenu romanu I Know This Much Is True američkoga književnika Wallyja Lamba iz 1998, koju je kao kompletan autorski projekt potpisao Derek Cianfrance (Grijesi očeva, Svjetlo između oceana). Riječ je o snažnoj, sugestivno režiranoj, suptilnoj i potresnoj, sjajno glumljenoj te do najmanje moguće sitnice u svakom kadru i svakoj glumačkoj gesti promišljenoj psihološkoj studiji izravno jednog a posredno dvojice središnjih likova, u široj slici i studiji jedne (od tko zna kolikih) disfunkcionalnih i životnim traumama i tragedijama obilježenih obitelji, a u još široj slici i studiji jednog društva, ne samo američkog. Tri puta za Oscar nominirani Mark Ruffalo (Djeca su dobro, Spotlight), izvrstan karakterni glumac koji ne dopušta ukalupljivanje u tijesni habitus Marvelova superjunaka Hulka, maestralno, s iznimnim osjećajem za dočaravanje karakternih i psiholoških nijansi likova, interpretira Dominicka i Thomasa Birdseyja, braću blizance presudno pa i kobno obilježene traumatičnom i tragičnom prošlošću garniranom zlostavljanjem od strane očuha, majčinom preranom smrću, smrću djeteta u kolijevci, raspadom braka te, u Thomasovu slučaju, progresivnom paranoidnom shizofrenijom, koja će dovesti do njegova odsijecanja vlastite šake na samu početku. Osjećaj tjeskobe i nemoći, podjednako pred sudbinom kao i u suočenju s represivnim birokratskim i zdravstvenim aparatom, ali i s vlastitim mrakom i demonima, dočaran je autentično i uvjerljivo te podcrtan atmosferičnom fotografijom dominantno sivih tonova i kišom koja intenzivno pada.

Serija Istina o mom bratu autora Dereka Cianfrancea obećava izvrsnost

Prestižnu adaptaciju hvaljenog te i kod nas rado čitanog romana nudi i također šestodijelna ovogodišnja serija Zavjera protiv Amerike autora Eda Burnsa (Žica, Generacija ubojica) i Davida Simona (Odjel za ubojstva: Život na ulici, Žica, Kronike Times Squarea / The Deuce), ponajboljih TV-scenarista današnjice. Posrijedi je prilagodba hvaljena istoimena romana dobitnika Pulitzerove nagrade i jednog od najvažnijih suvremenih američkih pisaca Philipa Rotha (Američka pastorala, Portnoyeva boljka), autora sklona intimističkom diskursu, humoru, ironiji i tematiziranju židovskog nasljeđa, koji je u ovoj prozi kreirao ne samo alternativnu autobiografiju s tematiziranjem antisemitizma i rasizma u američkoj srednjoj klasi nego i alternativnu američku povijest 20. stoljeća. U njegovu romanu tako Franklin D. Roosevelt gubi predsjedničke izbore 1940. i u Bijelu se kuću useljava proslavljeni letač, ali i gorljivi antisemit i zagovornik neulaska Amerike u rat Charles Lindbergh. Simon i Burns opet demonstriraju istančan njuh za izbor aktualnih i provokativnih predložaka i tema. Riječ je naime o priči koja se protokom vremena doima sve aktualnijom i sve manje fikcijskom, osobito u godinama obilježenima američkom politikom izolacionizma i trendom usvajanja alternativnih istina i čitavih povijesti. Serija koju glumački superiorno nose Zoe Kazan, Winona Ryder, John Turturro i Morgan Spector sjajno je režirana, a uz dojmljive karakterno-psihološke razrade likova i vještu uporabu naivne i začuđene dječje perspektive imponira i scenografska, ikonografska i kostimografska rekonstrukcija razdoblja prve polovine 40-ih.

Treća serija koju valja izdvojiti jest također aktualna Gospođa Amerika, prema istinitim događajima kreirana storija o obrazovanoj, sposobnoj, oštroumnoj, energičnoj, elokventnoj i svojoj muškoj sredini u mnogočemu superiornoj Phyllis Schlafley, supruzi i majci koja je u Americi 70-ih godina stala na čelo antifeminističkog pokreta Kćeri američke revolucije, koji se gorljivo i snažno usprotivio amandmanu o ravnopravnosti žena i muškaraca. Premda je čitavim svojim habitusom simbolizirala utemeljenost i opravdanost tog amandmana, Phyllis (fantastična Cate Blanchett) smatrala je da je ženi najprirodnije mjesto uz supruga i djecu, s pregačom i metlom u rukama, a ne u „tjeranju“ karijere i samodokazivanju. Ona se tako afirmirala negiranjem prava žena na samoafirmaciju.